pocetak za rusenje bedema oko sebe!

malo prije ispricah se sa drugaricom iz osnovne skole. uglavnom, dosta sale, komplimenata i malo ozbiljnih tema...

i onda me pita za neke stvari, vezane za period agresije, otvoreno i zali za izgubljenim. dirnuta sam, jer oni sute, osjecaju krivicu, ali ona je ta koja prva pita i saosjeca.

nema patetike, i ne dozvoljavam da je bude. nema smisla ucinjene su velike greske koje se nikako ne mogu ispraviti.

kako vrijeme samo prolazi. nekako, koliko se radujem dolasku proljeca, i ovom predivnom suncu, tako se podjednako bojim onoga sto donosi. realnost je surova. zelim promjene, fakat, zelim...

 a cekam...